Istorijat 1804 - 1918

"Velika pivara" u kojoj je održana Svetoandrejska skupština

1804 - 1918

Prvi zakon o narodnoj skupštini Srbije donet je 28. oktobra 1858. godine . Na osnovu njega sazvana je Svetoandrejska narodna skupština, održana od 30. novembra 1858. do 31. januara 1859. godine u Beogradu. Time je ozakonjena ustanova narodne skupštine i udaren temelj predstavničkog sistema u Srbiji.

Od početka 19. veka do 1858. godine održavane su običajne narodne skupštine. Sazivali su ih knez ili Savet kada su nalazili za potrebno. Održavane su i za vreme Prvog i Drugog srpskog ustanka 1804-1815 ("ustaničke narodne skupštine"). Učesnici skupština, sem u retkim slučajevima, nisu bili birani od naroda već su pozivani od kneza ili Saveta. Običajne skupštine održavane su gotovo uvek pod vedrim nebom. Prisustvovalo im je i po nekoliko hiljada ljudi. Na jednoj od njih, Sretenjskoj, donet je 2. februara 1835. prvi srpski ustav - Sretenjski ustav. Početkom septembra 1842. ustavobranitelji na čelu s Tomom Vučićem-Perišićem, zbacili su uz pomoć skupštine kneza Mihaila i na njegovo mesto doveli Aleksandra Karađorđevića. Šesnaest godina kasnije, na Svetoandrejskoj skupštini, izvršili su dinastički prevrat i vratili Obrenoviće.

"Velika pivara" u kojoj je održana Svetoandrejska skupština

Zakon o Narodnoj skupštini izglasan na Svetoandrejskoj skupštini

Prema Zakonu o narodnoj skupštini, izglasanom na Svetoandrejskoj skupštini, skupština je dobila ime "Srpska narodna skupština". Tako se zvala sve do kraja svog postojanja (1918).

Srpski ustavi: Sretenjski iz 1835, Namesnički iz 1869, Radikalski iz 1888, Oktroisani iz 1901. i Ustav iz 1903. godine, predviđaju narodnu skupštinu kao ustanovu i regulišu pitanje njenog rada. Za razliku od njih, Turski ustav iz 1838. narodnu skupštinu i ne pominje.

Prema zakonima o narodnoj skupštini koje su doneli knez Miloš (1860) i knez Mihailo (1861), narodna skupština se sastajala svake treće godine. Po Namesničkom ustavu skupštinski saziv trajao je jednu godinu, po Radikalskom tri, a po Oktroisanom ustavu i Ustavu iz 1903, četiri godine. Skupštinski sazivi bili su redovni i vanredni.

Prvi skupštinski poslovnik donet je 1870. godine u formi zakona. Iste godine donet je i prvi zakon o izboru narodnih poslanika.

Skupština je mogla biti obična i velika. Velika je, po broju poslanika bila dva ili četiri puta veća od obične. Sazivana je uglavnom kada je trebalo rešavati pitanje izbora kneza (kralja) ili menjati ustav.

Glasanje u skupštini vršeno je glasno poimence (ponaosob), sedenjem i ustajanjem i tajno. Glasanje ponaosob vršeno je kad se glasalo o zakonu u celini i u svim slučajevima kada je to tražila vlada ili dvadeset poslanika. Izbori skupštinskih časnika vršeni su tajnim glasanjem.

Sazivanje, otvaranje, zaključivanje, odlaganje, produžavanje ili raspuštanje skupštine vršio je knez (kralj).

Skupštinska zasedanja otvarana su kneževom (kraljevom) besedom na koju je skupština odgovarala adresom.

Predsednike i potpredsednike časništva narodne skupštine jedno vreme birao je knez (kralj) između šest kandidata predloženih od strane skupštine, a po ustavima iz 1888. i 1903. god. birala ih je sama skupština iz svog sastava.

Izbor poslanika vršen je tako što je na određeni broj poreskih glava biran jedan poslanik. U početku je jedan poslanik biran na 500 poreskih glava, zatim na 1000 pa 2000, 3000 i na kraju 4500 poreskih glava. Od ove izborne formule zavisio je i broj poslanika u skupštini. Na Svetoandrejskoj skupštini bilo ih je 437, a kasnije se taj broj kretao između 120 i 160. Velike narodne skupštine brojale su i preko 600 narodnih poslanika.

Izborne jedinice bili su srezovi, odnosno okruzi i varoši. Po Ustavu iz 1888. i Ustavu iz 1903. Beograd je davao 4 poslanika, Niš i Kragujevac po 2, a ostale varoši pobrojane u Ustavu (21) po jednog poslanika. U okruzima su izbori poslanika vršeni na određeni broj poreskih glava.

Biračko pravo imao je svaki Srbin, rođen ili prirođen koji je navršio 21 godinu i plaćao porez na imanje, rad ili prihod. Žene nisu imale pravo glasa.

Organizaciju izbora za narodne poslanike vršila je vlada.

Do 1888. bilo je u praksi javno glasanje na izborima za narodne poslanike. Birač se na biračkom mestu javno izjašnjavao "koga hoće za poslanika". Glasovi su beleženi i sabirani.

Ustavom iz 1888. uvedeno je tajno glasanje. Vršeno je kuglicama.

Procenat birača koji su učestvovali na izborima kretao se između 50 i 70%. Krajem 19. i početkom 20. veka pravo glasa imalo je oko 550.000 birača. Na majskim izborima 1908. god. glasalo je 397.750 birača ili nešto više od 70%.

Pored poslanika biranih od naroda, skupštinu su prema Ustavu iz 1869. činili i poslanici koje je postavljao knez (kralj). Na svaka tri birana dolazio je po jedan postavljeni poslanik. Ustavima iz 1888. i 1903. godine, rešeno je da se narodna skupština sastoji samo od biranih poslanika.

Neredi na izborima nisu bili retki. Tragičan slučaj zbio se prilikom izbora u selu Goračiću kod Guče februara 1893. godine kada je intervenisala vojska. Poginulo je 15 ljudi. Grupa poslanika tražila je povodom toga strogu primenu Zakona o ministarskoj odgovornosti.

· Po Ustavu iz 1869, sve članove Državnog saveta postavljao je knez. Po ustavima iz 1888. i 1903. god. osam članova postavljao je knez, a osam je birala narodna skupština.

U oblasti zakonodavstva, nikakav zakon nije se mogao izdati, ukinuti, izmeniti ili protumačiti bez pristanka narodne skupštine. Međutim, sve do 1888. godine, pravo zakonske inicijative nije imala skupština već knez (kralj) i vlada. Drugim rečima, skupština se pokoravala vladi, a ne vlada skupštini.

Skupština je bila jednodomna, osim u periodu 1901-1903. godine. Tada su, prema Oktroisanom ustavu, Narodno predstavništvo činila su dva doma: Narodna skupština i Senat.

Prvi skupštinski odbori bili su: Finansijski, Zakonodavni, Prosvetni, Vojni, Privredni i Odbor za molbe i žalbe.

Skupština je imala pravo ankete kao i istrage u izborima i čisto administrativnim pitanjima.

Već u prvim zakonima o narodnoj skupštini propisano je da niko ne može pozvati poslanika na odgovornost za ono što izgovori u skupštini.

Prvim zakonima o narodnoj skupštini, a zatim i ustavima, regulisan je i poslanički imunitet. Bez odobrenja narodne skupštine poslanici se nisu mogli pozivati na odgovornost, pritvarati ili zatvarati. Čak i ako bi bili uhvaćeni na delu, moralo se čuti mišljenje narodne skupštine o tome da li ih treba pravno goniti.

Poslanička pitanja i predlozi, interpelacije, molbe i žalbe građana skupštini, stari su koliko i skupština. Primera radi, u svom sazivu 1897-1900. god. skupština je rešila 445 poslaničkih predloga, 217 interpelacija i više od 3000 molbi i žalbi građana.

Poslaničko punomoćje, 11. avgust 1859. godine

Narodni poslanik nije mogao biti mlađi od 30 godina. Jedan od uslova za sticanje poslaničkog zvanja bilo je i plaćanje određenog novčanog iznosa državi na ime neposrednog poreza.

Članovi Senata morali su da imaju najmanje 40 godina. Osamnaest ih je birano, a 30 je imenovao kralj na ceo život. Članovi Senata po položaju bili su još: prestolonaslednik kad postane punoletan, arhiepiskop beogradski i episkop niški.

Prva poslanička punomoćja su iz 1830. godine. Doneli su ih sa sobom narodni poslanici, izabrani od naroda po Miloševoj naredbi, za Veliku narodnu skupštinu u Kragujevcu na kojoj je pročitan sultanov hatišerif.

Poslaničku zakletvu полагали су посланици већ на Светоандрејској скупштини. Њен текст, нешто измењен, званично је унет у Устав из 1869. и све касније уставе. Осим што је реч "кнез" замењена речју "краљ" (1882), других промена није било.

Poslanička zakletva, 15. avgust 1864. godine

Poslanička dnevnica (dijurna) iznosila je 15 groša, odnosno 15 dinara. Njen iznos nije se menjao za sve vreme postojanja Srpske narodne skupštine.

Pri otvaranju ili zatvaranju skupštinskih sednica ili u drugim svečanim prilikama, narodni poslanici bili su dužni da nose jednoobrazno svečano narodno odelo domaće proizvodnje.

Poslanici su nosili naročiti znak
kako bi kao takvi bili prepoznatljivi i koristili svoja prava.

Često je dolazilo do kršenja skupštinskog poslovnika. Disciplinske kazne u vidu oduzimanja reči i isključenja poslanika sa skupštinskih sednica redovno su unošene u zapisnik.

Oduzimanje poslaničkih mandata retko se događalo. Najinteresantniji slučaj zabeležen je 1882. godine. Tada je 45 narodnih poslanika, uglavnom radikala, isključeno iz skupštine. Pošto su na ponovljenim izborima za upražnjena poslanička mesta opet osvojili najviše glasova, skupština je smatrala da već jednom isključeni poslanici ne mogu biti ponovo birani. Njihove glasove je poništila, a poslanički mandati dati su onim kandidatima koji su posle isključenih poslanika imali najviše glasova. Neki od njih postali su poslanici sa samo dva dobijena glasa. Opoziciona štampa nazvala ih je "dvoglascima", a Skupštinu dvoglasačkom.

Prva vlada koja je pala pred Narodnom skupštinom
bila je vlada Jovana Marinovića (10. novembra 1874).

Stenografske beleške Narodne Skupštine održane na Krfu 28. avgusta 1916. godine

Gradovi u kojima su održavane skupštine bili su: Beograd, Kragujevac i Niš. Običajne narodne skupštine, osim nekoliko ustaničkih, održavane su u Beogradu i Kragujevcu. Za vreme Prvog svetskog rata, Srpska narodna skupština zasedala je i na Krfu.

Zgrade u kojima su držane skupštinske sednice bile su u - Beogradu: "Velika pivara" (u njoj je održana Svetoandrejska skupština), Narodno pozorište, Kapetan Mišino zdanje (Velika škola) i privremena zgrada Narodne skupštine kod današnjeg bioskopa "Odeon" (od 1882); Kragujevacu: u zgradi Narodne skupštine koja je sazidana po nalogu kneza Miloša 1859; Nišu: Osnovna škola "Sveti Sava" kod Saborne crkve i zgrada Oficirskog doma.

Privremena zgrada Narodne skupštine u Beogradu sazidana 1882. godine

Zgrada osnovne škole "Sveti Sava" u Nišu u kojoj su održavane sednice Narodne skupštine

Oficirski dom u Nišu

Stenografske beleške vođene su za sve skupštine od Svetoandrejske pa nadalje. Na nekoliko desetina hiljada sačuvanih stranica ogleda se ne samo parlamentarna već i istorija ovog razdoblja uopšte.

Prva skupština o kojoj je pisao jedan srpski list ("Novine Serbske"), bila je Velika narodna skupština u Kragujevcu održana od 1. do 5. februara 1834. godine.

Prvi predsednik narodne skupštine (Svetoandrejske), bio je major Miša Anastasijević, potpredsednik Stefan-Stevča Mihajlović, a sekretari Jevrem Grujić, Jovan Ilić i Milovan Janković.

Мајор Миша Анастасијевић,
predsednik Svetoandrejske
скупштине

Stevča Mihajlović, potpredsednik Svetoandrejske skupštine

Jevrem Grujić, sekretar Svetoandrejske skupštine

Najčešće birani predsednici skupštine bili su: Andra Nikolić (devet puta) i Živko Karabiberović (osam puta).

Političke stranke, Liberalna, Napredna i Narodna radikalna, zvanično formirane početkom 80-tih godina 19. veka, zahvaljujući Ustavu iz 1888. godine, dobile su mogućnost da postanu stvarni učesnici u borbi za vlast. Najviše uspeha u tome imali su radikali koji su i tvorci ovog Ustava.

Nikola Pašić, pet puta predsednik Narodne skupštine

Poslaničko punomoćje Nikole Pašića, 27. februar 1893. godine

Zakon o Beogradskom univerzitetu, 1905. godina

Ustavom iz 1903. godine, koji je ustvari samo nešto izmenjeni Ustav iz 1888. Srbija je postala moderna parlamentarna država. Ustav je donet bez učešća monarha i smatra se jednim od najliberalnijih ustava Evrope toga vremena.

Jedna od najznačajnih novina Ustava iz 1903. godine bila je da se odstupilo od modela: prevlast kralja nad skupštinom.

Prema Ustavu iz 1903. godine, glasovi kandidatske liste koja nije osvojila nijedan poslanički mandat, pridodavani su kandidatskoj listi s najvećim brojem glasova.

Za vreme Srpsko-turskog rata 1876-1878, balkanskih ratova 1912-1913 i Prvog svetskog rata, do povlačenja preko Albanije oktobra 1915. skupština se nalazila u stalnom zasedanju. Pored ostalog, donela je više zakona o ratnim kreditima.

Izborni plakat, 1905. godina

Krajem 1914. i početkom 1915. godine, skupštinu je potresala tzv. "opančarska afera", vezana za zloupotrebe prilikom nabavke opanaka za vojsku.

Za vreme evakuacije Niša, oktobra 1915. po odluci Predsedništva Skupštine, uništena je celokupna skupštinska arhiva kako ne bi pala u ruke neprijatelju.

Srpska narodna skupština donela je na stotine zakona, veliki broj trgovinskih i drugih ugovora sa stranim zemljama, više deklaracija i drugih akata.

Aktom ujedinjenja, 1. decembra 1918. i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, prestala je zakonodavna funkcija svih narodnih predstavništava na teritoriji ujedinjene države. Srpska narodna skupština sastala se poslednji put 14. decembra 1918. godine. Na osnovu saopštenja Kraljevske vlade, izabrala je iz svojih redova 84 poslanika za Privremeno narodno predstavništvo Kraljevstva SHS. Srbiji su ostavljena još 24 poslanička mesta za oblasti koje su joj prisajedinjene 1913. godine. Donevši odluku da se poslanički izbori u tim oblastima hitno obave, Skupština je 21. decembra 1918. okončala rad prenevši zvanično svoje funkcije na Privremeno narodno predstavništvo. Narodni poslanici iz Srbije ostavili su dubok trag u radu Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije.


Istorijski dokumenti: 1804 - 1918

Prethodni mesec Sledeći mesec
P U S Č P S N
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31